Dvije paralelne a kontradiktorne politike u BiH

U posljednje vrijeme svjedoci smo velikog broja kontradiktornih izjava političara na teme koje su od krucijalnog značaja za građane BiH u naredne 4 godine. Pored velikog broja stranaka i komplikovane administracije u našoj državi, što neizbježno komplikuje državnički posao, političari svojim izjavama i djelima ne pridonose jasnom definiranju zajedničkog nam cilja niti utvrđivanju načina za ostvarenje istog.

Prethodni period obilovao je izjavama koje su samo konačne manifestacije dvije politike, i to: politike kompromisa i pomirenja i realpolitike moći i etnonacionalizma koje se suštinski mimoilaze a veoma često se koriste paralelno, čak i u istim izjavama. Upravo zbog kontradiktornosti te dvije politike i različite budućnosti kojoj teže, česta paralelna upotreba istih ostavlja građanina zbunjenim i bez jasne vizije o budućnosti svoje lokalne zajednice, etničke skupine, entiteta, države pa i regiona. 

Politika br. 1: Politika kompromisa, pomirenja i stabilizacije odnosa

Ustaljene izjave političara u kojima stoji:  „okretanje ka budućnosti“, „EU integracije“, „pomirenje“,  „stabilizacija odnosa“, „poštivanje Dajtona“, „funkcionalna BiH“,  „jednakost građana na području cijele BiH“,  poštivanje ljudskih prava i propagiranje Evropskih demokratskih vrijednosti; ostavljaju lijep utisak i smiruju tenzije među građanima. Idealistička politika poput ove je ono što građanima BiH bez obzira na opredijeljenje ulijeva nadu u bolje sutra, u sigurnu budućnost njihove djece.

„Kompromis“ i „dogovor“ su ključne riječi koje čujemo od stranaka na vlasti i od onih koje pretendiraju na vlast u ovoj zemlji. Građani BiH su potpuno svjesni neizbježnosti kompromisa i dogovora na duge staze i beneficija koje isti donose za rješavanje konkretnih pitanja poput nezaposlenosti, nedovoljnih penzija, lošeg zdravstvenog sistema a najbitnije od svega smanjuju nesigurnost i tenzije među građanima i etničkim skupinama u BiH.

Zanimljiva nuspojava ili cilj ovakvih i sličnih izjava političara jeste dobijanje simpatija u međunarodnim krugovima. Ukoliko je političarima i njihovim strankama cilj jedino usrećiti ili uspavati međunarodni faktor u BiH, građani se ne bi trebali brinuti za nesigurnu i vjerovatno lošiju budućnost u naredne 4 godine.

Manifestacije ove politike ste sigurno čuli i čitali, al' da bi se otkrili pravi učinci ovih riječi moramo si postaviti pitanja poput:

• Da li vidljivo napredujemo na putu ka EU?
• Da li se uistinu okrećemo ka budućnosti?
• Da li je na političkoj sceni iskreno pomirenje?
• Da li se poštuju ljudska i građanska prava svih građana u BiH?
• Da li se odnosi u BiH i regionu stabiliziraju?
• Da li je kompromis i dogovor jedino sredstvo rješavanja gorućih pitanja u BiH?

Politika br. 2: Realpolitika moći i etnonacionalizma    (blokada, secesije, treceg entiteta ili ukidanje drugog)

Osnovni cilj iste, jeste prevariti suprotnu stranu u etnonacionalnoj realnosti BiH i izvuči što više državnih, entitetskih i kantonalnih ministara, direktora agencija, državnih uposlenika, monopol nad što više javnog novca, jačanje sopstvene stranke a najžalosnije, ponekad i jačanje svog položaja u krugovima BiH i regionalnog podzemlja.

Problem ove i ovakve politike u BiH jeste to da je zasnovana na pritajenoj mržnji i da se u sklopu iste mora pojačati retorika negativna po suživot i toleranciju svih etničkih skupina i manjina u BiH.  A najveći problem je što rađanje negativne retorike usporava put u EU i NATO i prijeko potrebni ekonomski razvoj BiH.

Realpolitika moći i etnonacionalizma se jasno očituje kroz negiranje, blokiranje i zanemarivanje državnih institucija, negiranje genocida, potpuno ukidanje entiteta, vrijeđanje žrtava, zagovaranje secesije il' neodrživosti BiH kao državne zajednice, zagovaranje trećeg entiteta pa čak i uslovljavanje kompromisa i dogovora isključivim pristajanjem svih stranaka na sopstvene želje.

Jasno je da se jedino maksimalističkim izjavama i ciljevima može pobijediti na izborima unutar svojih etničkih skupina ali je zanimljivo i to da ista ta politika veoma malo doprinosi poboljšanju ekonomskog i socijalnog stanja u BiH. Razlog tome upravo jeste, to da iskazivanje realpolitike moći i etnonacionalizma iz usta različitih aktora u BiH više doprinosi ekonomskom i socijalnom nazadovanju nego miru, blagostanju i EU integracijama.

Ne treba biti genijalac da bi se uvidjela činjenica da smo donedavno bili među prvima na putu EU integracija; a da nas je aktueliziranje politike nestabilnosti i nesigurnosti dovelo skoro do začelja.

Dvije kontradiktorne politike, obje istovremeno

Ispreplitanje obje, uzajamno kontradiktorne politike u svakodnevnim izjavama političara,  jeste jedna od najgorih stvari koja se dešava na političkoj sceni BiH. Davanje nejasnih i prije svega kontradiktornih izjava postaje ustaljena praksa dok obični građanin, međunarodna zajednica i nevladin sektor ostaju zbunjeni o pravim namjerama i opasnostima pojedinih izjava.

Očiti praktični primjer ovog veoma opasnog fenomena jesu izjave gospodina Milorada Dodika u kojima sa jedne strane „poštuje Dejton“ a odmah nakon toga izjavljuje da je „BiH neodrživa“ ili čak  nedavno izjavljuje da je BiH “izvedena državna zajednica, a da su osnovni faktor suvereniteta i subjektiviteta entiteti i tri konstitutivna naroda, a ne BiH, koja je zajednica dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda” (Sarajevo-x.com, 03.11.2010). Također, pored istih izjava da se „bori za dobrobit RS-a u državnim institucijama BiH“ u isto vrijeme negira genocid zanemarujući činjenicu da u RS ima povratnika koji su preživljeli isti i imaju isto toliko prava da budu građani RS-a koliko i gospodin Dodik.

Naredni primjer je gospodin Dragana Čovića, koji kada govori o poziciji Hrvata u BiH veoma često naglašava da Hrvati nisu jednakopravni ili „da žele jednakopravnost“ što je legitiman cilj u demokratskim zemljama. Ali nakon toga dodaje da je treći entitet potreban za ostvarenje istog. I to bi bilo legitimno da u tom slučaju ne ostavlja Bošnjake u 3 do 4 enklave sa mnogo više stanovništva, nego u konačnici teritorije. Najočitiji primjer se može uočiti u njegovoj nedavnoj izjavi: „ključno pitanje u BiH je da li želimo zemlju na evropskom putu i da obezbijedimo da se svaki građanin osjeća slobodno bez obzira na to gdje živi. Koliko teritorijalnih jedinica bi trebala imati BiH je trivijalno pitanje“ (Depo.ba, 02.11.2010).

Treći primjer koji treba navesti jesu izjave o potrebi dogovora o što skorijem formiranju vlasti na svim nivoima ali i istovremeno razočaravajuće izjave o uslovljavanjem dogovora isključivim pristankom ostalih stranaka na uslove jedne. U ovim izjavama prednjače HDZ, SDP pa i SNSD koji pored cilja – formiranja vlasti imaju za cilj i što bolje sopstveno pozicioniranje u državnim institucijama.

Od mnogo primjera koji preostaju treba naglasiti korištenje postojeće ustavne diskriminacije manjina po presudi Sejdić-Finci u svrhu aktueliziranja priče o promjeni ustava. Potreba da se riješi ovo pitanje je očita, ali se to pitanje koristi u svrhu postizanja „minimalnih ustavnih promjena“ (političari iz RS) ali i u svrhu postizanja maksimalnih sa druge strane (političari iz FBiH). Ali zar stvarno cilj ustavnih promjena ne bi trebala biti funkcionalna država koja će omogućiti ekonomski razvoj i EU integracije kao i to da svi građani budu „jednako jednaki“ na čitavom teritoriju BiH (a ne „više jednaki od drugih“ u različitim dijelovima BiH).

Veliki rizik ponavljanja ovakvih izjava jeste nemogućnost uočavanja pogubnosti istih po razvoj BiH, od strane građana, stranih i domaćih nevladinih organizacija i međunarodnih institucija u BiH. Budućnost BiH, kao i regiona leži u svjesnosti o dvoličnosti spajanja dviju politika u logički nespojivu kombinaciju.

U regionu ništa novo

Samo ukratko treba napomenuti da se i regionalni političari u svom odnosu prema BiH koriste artikuliranjem te dvije politike u isto vrijeme. Predsjednici Srbije i Hrvatske u izjavama nakon sastanaka ne bježe od „poštivanja suvereniteta BiH“ ali i „podržavanja ISKLJUČIVOG dogovora između dva entita i tri naroda“. Prve izjave ulijevaju povjerenje među državama ali drugom izjavom jasno daju do znanja da je njihovo mišljenje bitno u internom dogovoru etničkih skupina u BiH (što se direktno kosi sa „poštivanjem suvereniteta“). Nakon što dokažu EU da su bitni za stabilnost BiH, dobijaju povlastice na putu ka EU a mi, svi građani BiH, tapkamo u mjestu. Ovaj fenomen je izričito vidljiv na primjeru gospodina Borisa Tadića čija zemlja još uvijek nije izručila Mladića i Hadžića, nije riješila pitanje Kosova niti se riješila ostavština Miloševićevog režima ali se veoma dobro okoristila u procesu EU integracija koristeći prije svega i građane RS koji su i dalje nezaposleni, i dalje ne mogu putovati bez viza u EU niti se osjećaju potpuno sigurno na drugoj polovini svoje zemlje.

Potpuno je jasno da od nastavka ove retorike građani BiH neće imati nikakve ekonomske niti društvene koristi, niti imati koristi od napretka ka EU. Stoga je potrebno da političari što prije krenu sa transparentnim iskazivanjem politika i kritika te da iskreno rade na ekonomskom razvoju, EU integracijama i boljitku svih građana u BiH, jer jedino nas iskrene i dobronamjerne politike mogu odvesti ka tim ciljevima.